U bivšoj Jugoslaviji homoseksualnost se do sedamdesetih godina prošlog stoljeća smatrala kaznenim djelom i brojni pripadnici LGBT populaciji stradali su u obračunu s tzv. protuprirodnim bludom. Koliko je takvih osoba, na koji način se sustav do liberalizacije društva sedamdesetih obračunavao s hrvatskim lezbijkama i gejevima, kako je došlo do dekriminalizacije i depatologizacije homoseksualnih odnosa u SR Hrvatskoj u intervjuu za Crol.hr otkriva povjesničar i aktivist dr. sci. Franko Dota.

Prije dva mjeseca, pod mentorstvom prof. dr. Tvrtka Jakovine, Franko Dota je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranio doktorsku radnju "Javna i politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj". Bio je to prvi put da je na nekom od naših sveučilišta obranjen doktorat s područja LGBT studija.

Kako ste i zbog čega odlučili istražiti javnu i političku povijest homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj?
– Izvorno sam povjesničar i to je moja osobna i profesionalna ljubav. Baš u vrijeme kad sam se aktivno uključio u hrvatski LGBT aktivizam kroz Zagreb Pride, upisao sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorski studij povijesti. U to vrijeme do mene je došla nekolicina presuda za, kako se to tada zvalo, "protuprirodni blud", odnosno istospolni seksualni čin, za kojega smo znali da je bio zakonom zabranjen u bivšoj Jugoslaviji, kao uostalom i u mnogim drugim europskim državama. No, nije bilo istraživanja konkretnih slučajeva, a čak su kružile i priče da nikad nikome zbog toga nije suđeno i da je zabrana bila mrtvo slovo na papiru. Presude koje su došle do mene ne samo da su upućivale na suprotno nego su neki slučajevi ukazivali da je u neposrednom poraću bilo i vrlo teških i okrutnih suđenja, s elementima aktivnog progona homoseksualaca. Unutar Queer Zagreba napravili smo preliminarno istraživanje i pročešljali prvu razinu dostupnih dokumenata – pohranjene sudske spise i materijale Vrhovnog suda iz socijalističkog doba u Hrvatskom državnom arhivu. Pokazalo se da ima jako zanimljivog materijala te je postalo jasno da bi jedno opsežnije i temeljitije istraživanje pravne, ali i medicinske povijesti homoseksualnosti u Jugoslaviji bilo zanimljivo i potrebno.

Ove godine u Hrvatskoj obilježavamo 40 godina od dekriminalizacije muške homoseksualnosti, do koje je dakle došlo u socijalističkom društvenom okviru, ali nismo se toga sjetili ni na kojoj razini, pa izgleda ni u zajednici. Meni je drago da se obrana moga doktorata nekako poklopila s tom obljetnicom, a i ovaj je razgovor prigoda da se je prisjetimo

Tako sam zapravo izabrao temu doktorskog rada koji je, eto, i prvi u Hrvatskoj koji je i u naslovu i u temi posvećen homoseksualnosti, i prvi iz LGBT povijesti izrađen u post-jugoslavenskom prostoru i na našem jeziku. Iza svega je svakako stajao, pored akademskog, i aktivistički poriv. Bio sam pritom i poučen iskustvom i primjerima kako se to radilo u srednjoj i zapadnoj Europi i koliko je memorijalizacija i historizacija gej i lezbijske prošlosti bitan gradivni kamen naše zajednice, naše vidljivosti i u povijesti, kao i naše današnje samosvijesti i ponosa. Želio bih da moj rad bude i doprinos osnaživanju LGBT zajednice u Hrvatskoj čiji identitet i položaj u društvu ne mogu biti potpuni bez poznavanja vlastite prošlosti kroz izgradnju historijske memorije o našim "precima" i "prethodnicima", o njihovim sudbinama, pretrpljenim nepravdama i nasilju, ali i o njihovom otporu i ponosu. Pritom sam se odlučio istraživati baš socijalističko razdoblje jer je toliko tragova naše prošlosti ukazivalo kako je ono, suprotno nekim prethodnim tumačenjima, bilo bremenito događajima, baš kao i ono nakon raspada Federacije. U tom razdoblju dogodile su se kako snažna kriminalizacija, u jednom kraćem vremenu čak i progon homoseksualaca, potom i pokušaji liječenja, ali onda i dekriminalizacija, poluslužbena depatologizacija i prvi važni koraci emancipacije i pozitivne medijske vidljivosti.

40 GODINA OD DEKRIMINALIZACIJE MUŠKE HOMOSEKSUALNOSTI

Je li homoseksualnost u bivšoj Jugoslaviji korištena i za obračune s političkim neistomišljenicima?
– Iščitavajući stranu literaturu, kako o zapadnim društvima tog doba, tako i istočnoeuropskim, razvidno je da se nečija homoseksualnost – stvarna ili pripisana – mogla koristiti kao oblik političkih pritisaka, ucjena ili iznuda. Sama ta činjenica i nije neko veliko otkriće: naravno da se to koristilo, kao što su se koristile i kojekakve druge pojedinosti iz privatnih života, osobne situacije koje su za pojedince mogle biti nezgodne. Takve metode pritisaka i iznuda možda je najbolje razradio američki FBI, a koristile su ih i druge političke policije, pa onda nema razloga misliti da one jugoslavenske nisu. Meni je bilo puno zanimljivije proučavati institucionalnu i društvenu povijest homoseksualnosti: istraživao sam zakonodavstvo – zašto je zakonom zabranjena, kako i kad, koji su pritom bili politički i ideološki porivi, kome se i kako sudilo, kojim intenzitetom, te kako je došlo do dekriminalizacije u srpnju 1977. u polovici SFRJ, u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori i Vojvodini.

Želio bih da moj rad bude i doprinos osnaživanju LGBT zajednice u Hrvatskoj čiji identitet i položaj u društvu ne mogu biti potpuni bez poznavanja vlastite prošlosti kroz izgradnju historijske memorije o našim "precima" i "prethodnicima", o njihovim sudbinama, pretrpljenim nepravdama i nasilju, ali i o njihovom otporu i ponosu

Dekriminalizacija na razini države naravno ne znači i emancipaciju, ali ona je ipak često njezin bitan preduvjet. U mnogim se zemljama stoga danas obilježava dekriminalizacija homoseksualnosti. Tako se, primjerice, baš ove godine u Engleskoj navršava 50 godina od toga događaja, čega su se prisjetile i akademska i LGBT zajednica, što je potom obilježeno i na institucionalnoj, državnoj i medijskoj razini. Nedavno je kanadski premijer Justin Trudeau održao 20-minutni govor posvećen prisjećanju da je u kanadskoj povijesti homoseksualnost bila dugo zabranjena i progonjena te je u parlamentu izrekao niz službenih isprika. Ove godine pak u Hrvatskoj obilježavamo 40 godina od dekriminalizacije muške homoseksualnosti, do koje je dakle došlo u socijalističkom društvenom okviru, ali nismo se toga sjetili ni na kojoj razini, pa izgleda ni u zajednici. Meni je osobno drago da se obrana moga doktorata nekako poklopila s tom obljetnicom, a i ovaj je razgovor prigoda da se je prisjetimo.

"Između prezira i paragrafa", VUS, lipanj 1969.

Koliko je ljudi u Jugoslaviji bilo kažnjeno i procesuirano zbog homoseksualnosti?
– Prema mojim statističkim istraživanjima, u cijelom razdoblju od 1945. do 1977., na razini cijele Federacije, možemo govoriti o otprilike 1500 osuđenih muškaraca i desetak žena. Što se tiče same Hrvatske, s velikom vjerodostojnošću, mogu reći da je riječ o petstotinjak osoba osuđenih za kazneno djelo "protuprirodnog bluda". To su ozbiljne brojke koje trebaju postati dio našeg sjećanja. Među njima ima imena važnih za našu zajednicu. Moramo pamtiti veliki zagrebački proces i veliki dubrovački proces, oba iz 1949. godine. U ta dva procesa osuđeno je 30-ak ljudi, u kratkom vremenskom razdoblju od nekoliko mjeseci, koje možemo opisati kao vjerojatno najteže doba u životima gej ljudi u hrvatskom 20. stoljeću.

Na koji način su bili kažnjeni?
– Kažnjeni su dosta strogim zatvorskim kaznama, koje doduše jesu u prizivu smanjene. Ostaje činjenica da su neki od njih zbog svojih ljubavi i seksualnosti u zatvoru odležali i po dvije ili tri godine. Njihova imena su bila razglašena u novinama, prokazani su kao neprijatelji socijalizma, buržoaski dekadenti, a u prvom redu kao kvaritelji omladine. Tada je bila proširena predrasuda da se homoseksualcem postaje zavođenjem ili inicijacijom u ranoj pubertetskoj ili adolescentskoj dobi. I danas neki imaju takve fantazije da netko postaje gej jer je zaveden ili naveden u trenutku dok je njegova seksualnost još slaba i neizgrađena. A nije to bila samo komunistička predodžba, već je bila prilično raširena i drugdje u Europi. Omladina je bila stup onodobnog socijalističkog sistema i on je ulagao mnogo u razvoj moralno, fizički i seksualno zdrave mladeži, pa se svako "zastranjenje" nije smatralo posrnućem pojedinca nego i opasnošću za društvo u cjelini.

Prema mojim statističkim istraživanjima, u cijelom razdoblju od 1945. do 1977., na razini cijele Federacije, možemo govoriti o otprilike 1500 osuđenih muškaraca i desetak žena. Što se tiče same Hrvatske, s velikom vjerodostojnošću, mogu reći da je riječ o petstotinjak osoba osuđenih za kazneno djelo "protuprirodnog bluda"

Zato su nad "pravilnim", ne samo političkim, nego i seksualnim razvojem i odgojem omladine komunističke vlasti posebno bdjele. Dubrovački proces završava scenom koju je još Toni Marošević prepričao u "Usmenoj povijesti homoseksualnosti u Hrvatskoj", a koja je na prvu djelovala nesano, pa i neuvjerljivo. On je govorio da su tada neki ljudi po osudi za homoseksualnost izvedeni na ulicu, glava prekrivenih vrećama na kojima je pisalo "Ja sam peder". Prema dokumentima iz tog vremena uspio sam dokazati da su u lipnju 1949. nakon presude njih šesnaestorica uistinu izvedeni na dubrovačke ulice – premda ne prekriveni i s ponižavajućim natpisom – i da su bili prisiljeni proći, kako stoji u izvještaju, kroz "gusti špalir naroda". Možemo jedino pretpostaviti što im je sve dobacivano i kako je taj "hod srama" te tužne povorke mogao izgledati.

ZAGREBAČKI SLUČAJ

U zagrebačkom slučaju, također iz 1949. godine, u nekoliko je mjeseci uhićeno 45 muškaraca, koji su se manje-više svi poznavali i često družili na kućnim zabavama. Tužiteljstvo je izdvojilo njih sedmoricu kao "kolovođe homoseksualne bande", kao "najpokvarenije" kojima treba suditi, a ostale je kaznilo kraćim zatvorskim kaznama, novčanim kaznama ili prisilnim radom sa slobode. Godina 1949. bila je teška godina za sve nepoćudne elemente, a ne samo za homoseksualce. Hapšene su babice koje su obavljale ilegalne pobačaje, neke balerine i glumice koje su se zbog teškog života u siromaštvu morale baviti seksualnim radom, neke i zbog lezbijstva. U novinama se izvještavalo da su se odale seksualnom radu i lezbijskom protuprirodnom bludu te su nekima imena javno objavljena.

"Osuđena grupa homoseksualaca", Narodni list, Zagreb, 25. veljače 1950.

Tko su bili ljudi u toj zagrebačkoj skupini sedmorice?
– Prvooptuženi je bio frizer Mirko Belušić. Tu je potom bio i tada mladi 22-godišnjak, kasnije vidljiva i poznata figura zagrebačkih gej krugova, Miroslav Kratković, poznat pod nadimkom "Kraljica". S njima su osuđeni i književnik i prevoditelj Vladislav Kušan te redatelj obrazovnih filmova Boleslav Strzeszewski, inače nećak Antuna Gustava Matoša, sin pjesnikove sestre, operne pjevačice Dane Matoš, i poljskog plemića Wiktora Strzeszewskog. Iskazi koje su neki među njima davali sudu, njihove obrane, su za ono vrijeme prilično emancipirajuće. Većina ih se opire kvalifikacijama da su bolesni i izopačeni, da kvare mladež, da je to njihov prirodni seksualni nagon. Neki čak nastoje ukazati da u naprednom socijalističkom društvu nema razloga kažnjavati za prijestupe seksualnog morala, pa ni za istospolne odnose, da je to naslijeđe starih vremena pa ga stoga treba odbaciti. I zbog onoga što su pretrpjeli, ali i zbog toga kako su se držali na sudu, mislim da se danas njihovih imena trebamo sjećati. Zanimljivo je pri tome da nisu ni svi u vlasti o tom slučaju nisu imali isto mišljenje i da se oko tog postupka pravosuđe podijelilo. Tužiteljstvo je insistiralo na strogom kažnjavanju homoseksualnosti kao takve, dok su neki visoki suci nisu slagali s time, pa su na koncu sedmorici Vrhovni sud i ublažio kazne. Neki su suci naime tumačili da treba kažnjavati samo slučajeve u kojima bi bili upleteni i mlađi momci, dok homoseksualnost sama po sebi ne bi trebala biti progonjena.

Književnik i prevoditelj Vladislav Kušan

KAKO JE IZBRISAN "PROTUPRIRODNI BLUD" IZ KAZNENOG ZAKONA

Dakle, od samih početaka socijalizma odnos prema homoseksualnosti nije bio jednoznačan, niti možemo govoriti o nekom stalnom i jakom progonu ili vječitoj represiji. Nakon ovih prvih pet-šest godina pritisak policije popušta, suđenih je sve manje, dolazi do određene relaksacije i liberalizacije, premda zabrana opstaje do 1977. Cijelo to vrijeme u stručnim se krugovima, povremeno i u javnosti, vode rasprave o smislenosti i svrsishodnosti kažnjavanja istospolnog seksa. Raste broj istaknutih intelektualaca, seksologa i pravnih stručnjaka koji zagovaraju nužnost dekriminalizacije i oko toga se aktivno angažiraju, pišu znanstvene radove i istupaju s takvim prijedlozima u tisku.

U zagrebačkom slučaju, također iz 1949. godine, u nekoliko je mjeseci uhićeno 45 muškaraca, koji su se manje-više svi poznavali i često družili na kućnim zabavama. Tužiteljstvo je izdvojilo njih sedmoricu kao "kolovođe homoseksualne bande", kao "najpokvarenije" kojima treba suditi, a ostale je kaznilo kraćim zatvorskim kaznama, novčanim kaznama ili prisilnim radom sa slobode

Na koncu im se pridružuju i političari pa tako 1977. dolazi i do brisanja kaznenog djela sporazumnog "protuprirodnog bluda" iz kaznenog zakona, da bi 1980-ih bili učinjeni i prvi koraci prema emancipaciji i javnoj vidljivosti. U tom procesu homoseksualnost je proživjela niz konceptualnih transformacija, od zločina ili bolesti, preko socijalne devijacije ili prirodne varijacije, smatrana prijetnjom, čak i opasnom epidemijom, sve do, prema kraju socijalističkog razdoblja, osobinom jedne specifične seksualne manjine koju je, na koncu, besmisleno i nepravedno progoniti, pa se počinje razmišljati može li ju se i kako integrirati u socijalističku zajednicu.

Je li bilo slučajeva slanja na prisilno liječenje?
– Nisam pronašao primjere prisilnog pokušaja liječenja, ali je znakovito da su suci uvijek bili blaži prema onim muškarcima koji bi obećali da će se podvrgnuti nekoj vrsti tretmana. Pokušaja konverzije terapijom bilo je uglavnom u krugovima zagrebačke i beogradske kliničke psihoanalize, u prvom redu na zagrebačkom "Rebru" u ambulantnom psihoterapijskom odjelu, pod vodstvom uglednog zagrebačkog psihoanalitičara i jednog od najvažnijih psihijatara Hrvatske u 20. stoljeću, profesora Stjepana Betlheima. Muškarci su mu se dobrovoljno javljali, a on je ostavio nekoliko tekstova o tome kako ih je liječio i kako je to sve završavalo. Ti zapisi svjedoče o nesretnim životima nekih pojedinaca koji se nisu nikako mogli u teškoj homonegativnoj klimi pomiriti sa svojom homoseksualnošću i pronaći svoj prostor sreće i samoostvarenja. Betlheim pritom u zaključcima navodi da liječenja nisu davala priželjkivane rezultate, da su terapije, kako sam kaže, "bez bitnih promjena" stanja. Čini se da nije bilo hospitalizacija i liječenja su, sudeći prema dokumentima, obavljana su na osobni zahtjev.

Godina 1949. bila je teška godina za sve nepoćudne elemente, a ne samo za homoseksualce. Hapšene su babice koje su obavljale ilegalne pobačaje, neke balerine i glumice koje su se zbog teškog života u siromaštvu morale baviti seksualnim radom, neke i zbog lezbijstva. U novinama se izvještavalo da su se odale seksualnom radu i lezbijskom protuprirodnom bludu te su nekima imena javno objavljena

Kako je došlo do depatologizacije homoseksualnosti u bivšoj Jugoslaviji?
– Od 1960-ih godina napisi o homoseksualnosti sve su češći i u seksološkoj literaturi. Tamo su, pod utjecajem naprednog krila zapadnjačke seksologije, ali i izravnih kontakata s homoseksualcima, pojedini liječnici i seksualni reformatori stali propitivati uvriježene slike homoseksualnosti kao bolesti i zalagati se za prestanak invazivnih i neefikasnih tehnika liječenja. U tome je najdalje otišao Marijan Košiček, zagrebački psihijatar i najpoznatiji jugoslavenski seksolog. U knjizi "U okviru vlastitog spola", objavljenoj u Zagrebu 1986. godine, jedinoj posvećenoj isključivo homoseksualnosti ikad objavljenoj u Jugoslaviji, Košiček više uopće ne dvoji da jugoslavensko društvo treba integrirati homoseksualce u svoje socijalno tkivo, prihvatiti da se radi o produktivnim i zdravim osobama, kojima uravnotežen i sretan život priječi homofobija, a ne njihova homoseksualnost.

Marijan Košiček, U okviru vlastitog spola, Mladost, Zagreb, 1986.

Košiček pritom naznačuje da bi neki vid institucionalizacije istospolnog braka, zajedno s pravom na roditeljstvo, mogao biti jedan od ključnih katalizatora pozitivne socijalne integracije homoseksualaca njihovom asimilacijom u dominantnu matricu monogamnog i stabilnog ljubavnog para. Bio je to jedinstven primjer u socijalističkoj Europi, a za to vrijeme i rijedak istup s takvim stavovima iz pera nekog liječnika i na svjetskoj razini. No, Košiček nije bio jedini, čak ni najvažniji, premda je svakako bio najpoznatiji. Za skidanje homoseksualnosti s liste bolesti založilo se i elitno, akademsko krilo psihijatrijske profesije kada je, također 1986., u najvažnijoj publikaciji, glavnom udžbeniku iz psihijatrije namijenjenom specijalizantima i liječnicima u praksi izrijekom odbilo homoseksualnost navesti među patologije, otvoreno se suprotstavivši tada važećoj klasifikaciji bolesti Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), koja je tim putem krenula tek sedam-osam godina kasnije.

KAD PARTIJA RASPRAVLJA O SEKSUALNOM MORALU

Jesu li zbog homoseksualnosti procesuirani i partijski drugovi?
– Pronašao sam jedan takav zanimljiv slučaj iz 1956. koji zapravo svjedoči u prvom redu o pragmatičnosti Saveza komunista, ali i života općenito bez obzira na sistem. Radi se o slučaju službenika bjelovarskog suda koji je, ne znamo točno kako, uhvaćen u seksualnom odnosu s ročnikom JNA. Taj je Bjelovarac bio i član Partije pa lokalno tužiteljstvo moli glavnog republičkog javnog tužitelja da se u njegovom slučaju ne postupa kazneno jer je drug, kako navode "odličan i veoma pouzdan službenik". Pokretanjem sudskog postupka, isticalo se, "stvar bi postala javnom, a on teško kompromitiran”. Trebalo bi k tomu suditi i njegovom seksualnom partneru, vojniku JNA. Iz Zagreba su se s time suglasili. Premda ne znamo što je s njim dalje bilo, taj je službenik ipak izbjegao zatvor, a Partija javnu sramotu.

Pokušaja konverzije terapijom bilo je uglavnom u krugovima zagrebačke i beogradske kliničke psihoanalize, u prvom redu na zagrebačkom "Rebru" u ambulantnom psihoterapijskom odjelu, pod vodstvom uglednog zagrebačkog psihoanalitičara i jednog od najvažnijih psihijatara Hrvatske u 20. stoljeću, profesora Stjepana Betlheima

Postoje li zapisi da su Tito i/ili Partija raspravljali o homoseksualnosti?
– Za njega, koliko je meni poznato, ne postoje. No komunistička je partija barem dva puta na vrlo visokoj razini o homoseksualnosti prilično ozbiljno i temeljito raspravljala. Prvi puta je to bilo 1949., upravo u vrijeme kad svjedočimo najžešćem progonu homoseksualaca. U saveznom Ministarstvu pravosuđa tada je partijska i pravosudna elita predložila potpunu dekriminalizaciju istospolnih odnosa u Jugoslaviji te izjednačavanje dobi pristanka za sve sporazumne seksualne odnose na 14 godina života. Raspravljalo se o čitavom nizu progresivnih rješenja i to na temelju polazišne ideje da je zaštita seksualnog morala buržoaski, zastario i religijom opterećen koncept te da se moderno socijalističko društvo nema što miješati u seksualni moral građana, već da država i sudstvo imaju kažnjavati jedino one slučajeve u kojima je nedvosmisleno vidljiva žrtva, odnosno situacije u kojima bi bilo nasilja ili zloupotreba nad konkretnim osobom. Ta su rješenja unesena u Prijedlog Krivičnog zakonika te je pokrenuta stručna rasprava u kojoj su sudjelovale desetine institucija (pravni fakulteti, sudovi, policija...). Ipak, veći dio pravosudne struke na terenu, s važnim izuzetkom znanstvene zajednice, suprotstavio se nakani dekriminalizacije i tražio da se kazneno djelo "protuprirodnog bluda" zadrži.

"Društveni prezir homoseksualnosti". Polet, ožujak 1978.

Na koncu su se u raspravu uključili i moćno Ministarstvo unutrašnjih poslova i kriminalistička policija koji su dali izraditi detaljni elaborat o homoseksualnosti u Jugoslaviji. U tom se dokumentu uporno tvrdi kako su homoseksualci kriminogeni elementi, da su neki među njima čak i neprijatelji socijalizma, te da kvare omladinu. Ministarstvo pravosuđa je popustilo pred policijom, homoseksualnost ostaje kazneno djelo, ali je propisana maksimalna kazna ipak smanjena s prethodnih pet na dvije godine zatvora te je uvedena mogućnost da se izriču uvjetne kazne. Taj zakon stupa na snagu 1951. godine i od tada broj uvjetnih kazni počinje polako prevladavati u odnosu na kazne zatvora.

Zagrebačke novine nisu imale, kao kasnije 1990-ih pa i poslije, problema objaviti fotografije istospolnih poljubaca. Od kraja 70-tih tekstovi Vesne Kesić i drugih angažiranih novinarki i novinara donose razrađeniju, obavješteniju i sve pozitivniju sliku o homoseksualnosti, te se u medijima počinje, redovito na temelju znanstvenih nalaza, ukazivati kako nije riječ ni o kakvom psihičkom poremećaju

Također, tim Krivičnim zakonom iz 1951. godine su dekriminalizirani lezbijski odnosi. Naime, u svim kaznenim zakonima koji su do tada vrijedili u Hrvatskoj, još od vremena Franje Josipa, nije bio preciziran spol prijestupnika, što je značilo da se moglo suditi i lezbijkama. Drugi put se o istospolnim odnosima razgovaralo prilično temeljito u jednoj važnoj komisiji Centralnog komiteta SKJ sredinom 1970-ih. Tada se politički vrh države suglasio da bi homoseksualnost bilo nužno dekriminalizirati, ali je konačna odluka ostavljena pojedinim republikama i pokrajinama.

Kakva je bila uloga medija u promjeni odnosa prema LGBT osobama u bivšoj Jugoslaviji?
– Mediji počinju govoriti o homoseksualnosti sve češće već od ranih sedamdesetih, a i sve pozitivnije. Medijske reprezentacije homoseksualnosti u slovenskom tisku od 1970. do 2000. analizirao je slovenski sociolog Roman Kuhar, prepoznavši u prvom redu niz repetitivnih mehanizama negativne stereotipizacije (seksualizaciju, medikalizaciju, uparivanje s HIV/AIDS-om, inzistiranje na skrovitoj i tajnovitoj naravi homoseksualnosti), koju, premda u nejednakom omjeru, prate pokušaji normalizacije, ali uglavnom kroz asimilaciju u heteroseksualnu matricu.

Na koncu su se u raspravu uključili i moćno Ministarstvo unutrašnjih poslova i kriminalistička policija koji su dali izraditi detaljni elaborat o homoseksualnosti u Jugoslaviji. U tom se dokumentu uporno tvrdi kako su homoseksualci kriminogeni elementi, da su neki među njima čak i neprijatelji socijalizma, te da kvare omladinu

Moji uvidi u hrvatski tisak ukazuju na analogne mehanizme medijske konstrukcije slike o homoseksualnosti, koje je na slovenskom materijalu zapazio Kuhar. Provizorno se može reći da je liberalniji dio novinstva od kraja 1970-ih predvodio proces normalizacije homoseksualnosti kroz pozitivno intonirane reportaže, koji je naglo prekinut ratom i rodnom retradicionalizacijom društva u devedesetim godinama prošloga stoljeća. Tema međutim zahtijeva podrobnije istraživanje.

"Prvi korak do ravnopravnosti", Danas, svibanj 1984.

VJESNIKOVA FOTOREPORTAŽA O PRVOM PRIDEU

Zanimljiv je primjer da su jugoslavenske novine, konkretno visokotiražni Vjesnik u srijedu, popularni zagrebački VUS, u ljeto 1970. godine prenijele na duplerici fotoreportažu s prvog ikad održanog prajda, tada još uvijek pomalo kao kuriozitet, ali bez negativne intonacije. Ispod naslova "Novi seksualni ustanak u New Yorku", VUS-ova je redakcija fotografije popratila tvrdnjom kako su "tisuće borbenih homoseksualca i lezbijki održale ovih dana veseli protestni miting protiv zakona i društvenih normi". Nije naodmet podsjetiti da je tada u gotovo svim američkim saveznim državama homoseksualni čin također bio zabranjen zakonom, pa i u New Yorku. Zagrebačke novine pritom nisu imale, kao kasnije 1990-ih pa i kasnije, problema objaviti fotografije istospolnih poljubaca.

Provizorno se može reći da je liberalniji dio novinstva od kraja 1970-ih predvodio proces normalizacije homoseksualnosti kroz pozitivno intonirane reportaže, koji je naglo prekinut ratom i rodnom retradicionalizacijom društva u devedesetim godinama prošloga stoljeća, ali ta tema zahtijeva podrobnije istraživanje

Od kraja 70-tih tekstovi Vesne Kesić i drugih angažiranih novinarki i novinara donose razrađeniju, obavješteniju i sve pozitivniju sliku o homoseksualnosti, te se u medijima počinje, redovito na temelju znanstvenih nalaza, ukazivati kako nije riječ ni o kakvom psihičkom poremećaju, ali je taj trend onda prekinut početkom 1990-ih, retradicionalizacijom i rastom patrijarhalnog nacionalizma u društvu. Pritom, otkrićem i širenjem HIV/AIDS-a na gej muškarce nakalemljena je nova stigma. Depatologizaciju istospolnih odnosa u 1980-ima zasjenilo je 1990-ih uparivanje i povezivanje gej muškaraca s AIDS-om, kada u kolektivnom imaginariju oni postaju razuzdani nositelji sada više ne duševne, već virusne zarazne bolesti.

"Novi seksualni ustanak u New Yorku", VUS, srpanj 1970.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.