Unatoč predviđanjima koja su nagovještavala da će rezultati irskog referenduma o pobačaju biti vrlo tijesni, stanovnici Smaragdnog Otoka gotovo su dvotrećinskom većinom odabrali legalizaciju pobačaja. Priliku da Ircima savjetuje glasovanje protiv nije propustila Željka Markić, što navodi na pobliže proučavanje njezine naizgled nacionalističke politike u čijoj podlozi stoji nevjerojatna umreženost.

Irska je u subotu odabrala liberalizaciju osmog amandmana irskog ustava prema kojem je od 2013. pobačaj dopušten samo u slučaju kad je život majke ugrožen. Država kojoj je religijska komponenta identiteta povijesno bila temeljno razlikovno obilježje prema susjednoj Sjevernoj Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu imala je veoma rigidan stav protiv pobačaja od 1983., kad ga je osmi amandman potpuno zabranjivao.

Neobično, čak je i LGBT brak ozakonjen prije nego pobačaj, 2015. godine. Ipak, u subotu je 66,4% birača glasalo za legalizaciju pobačaja, a izlaznost je bila golemih 64,1%, najveća u povijesti referenduma u ovoj zemlji. Kako je premijer Leo Varadkar naglasio, rezultat referenduma kulminacija je "tihe revolucije koja se u Irskoj odvija posljednjih nekoliko desetljeća".

Selektivno izolacionistička politika

Za razliku od Irske, u Hrvatskoj se posljednjih nekoliko godina odvija konzervativna, ali i sve glasnija revolucija na čijem je čelu Željka Markić i njezina udruga U ime obitelji. Njezin referendum o braku iz 2013. godine donio je to da je u Ustav unesena odredba da je brak zajednica žene i muškarca.

Neprekidno se šuška o tome kako će inicirati i referendum o pobačaju, a u međuvremenu se usmjerila na referendum o ukidanju Istanbulske konvencije i smanjenje izbornog praga, kako svoje napredne ideje ne bi morala promovirati na štandovima pred pekarnicama nego izravno u Saboru. Dok prikuplja potpise, Markić se zabavila i snimanjem videoporuke upućene Ircima i Irkinjama kojom ih poziva da zadrže osmi amandman.

U videu koji je snimila za European Dignity Watch, neprofitnu organizaciju koja promiče konzervativne, "obiteljske" vrijednosti, Markić poručuje: "Irska posjeduje blago na kojem joj mnoge države zavide, a to je blago poštovanja i čuvanja života svakog ljudskog bića od začeća. Pametne nacije dobro čuvaju svoja bogatstva. Ne gube ih lako. Nadam se da će Irska nastaviti štititi ljudski život od početka." Na stranu sam argument i patetični ton kojim se o njemu progovara, ono što za oko upada jest selektivno izolacionistička politika Željke Markić.

Jedan od argumenata kojim se usprotivila ratifikaciji Istanbulske konvencije bio je taj da će za njezinu primjenu biti potrebno izdvojiti milijardu kuna iz proračuna i da će jedinu korist od nje imati političari koji se dodvoravaju Europskoj uniji i udruge koje će od ratifikacije imati financijske koristi. Markić time previđa da Istanbulska konvencija služi upravo žrtvama nasilja. Prema Konvenciji, država ima obvezu poboljšavanja svojih programa za zaštitu žena od nasilja, otvaranja sigurnih kuća i SOS linija koje su nedvojbeno prijeka potreba, što i sama Markić priznaje.

Zašto se Željka Markić i njezini istomišljenici imaju pravo miješati u vrijednosti drugih europskih država kojima je, pak, liberalizam temeljna vrijednost? Zašto, u prvom redu, vlastite vrijednosti smatraju vrednijim od tuđih? No, prije svega, postoje li uopće "nacionalne vrijednosti" ili samo univerzalne vrijednosti poput slobode, ljubavi koje bi svima trebale biti zajedničke i partikularnih, patrijarhalnih, opresivnih "vrijednosti" koje uvijek služe nečijem džepu, a ne općoj dobrobiti?

K tome, sve protivnike Konvencije koji se pozivaju na činjenicu da u hrvatskim zakonima postoje mjere kojima se žene štite opovrgava sama učestalost nasilja koja ukazuje na to da se zakoni ne provode. Istanbulska konvencija donosi i rješenje – ako državni mehanizmi ne reagiraju i ne štite svoje stanovnice, one ih imaju pravo tužiti.

Zašto se Željka Markić i njezini istomišljenici imaju pravo miješati u vrijednosti drugih europskih država?

Spriječilo bi se, tako, i da žene koje se odvaže potražiti pomoć istu ne dobiju jer dvojica nezainteresiranih policijskih službenika pokuca, utvrdi da se iz stana ne čuje vika i prihvati objašnjenje da je žena modra jer se spotaknula na dječju igračku. No, najzanimljivija je njezina primjedba o financijskim koristima koje će imati udruge i zloj Europskoj uniji koja se miješa u hrvatsko zakonodavstvo.

Prisjetimo li se nedavnog dokumentarnog filma "Protuudar na pravo na pobačaj u Europi" koji pokazuje kako razne konzervativne udruge, među kojima i ona Željke Markić, primaju izdašna sredstva i od Zapada i od Istoka i od Crkve kako bi zatrla liberalizam i Europu vratila u srednji vijek, postaje smiješno njezino inzistiranje na tome kako čuva nacionalne interese i kako se nitko nema pravo miješati u tradicionalne hrvatske vrijednosti.

Markić uvijek tvrdi kako je udruga U ime obitelji iznimno tolerantna. Istodobno, tužbama protiv svakog portala koji objavi bilo koji kritički osvrt na njezino djelovanje nastoji stvoriti klimu straha u kojoj se nitko neće usuditi pisati protiv nje

Zašto se Željka Markić i njezini istomišljenici imaju pravo miješati u vrijednosti drugih europskih država kojima je, pak, liberalizam temeljna vrijednost? Zašto, u prvom redu, vlastite vrijednosti smatraju vrednijim od tuđih? No, prije svega, postoje li uopće "nacionalne vrijednosti" ili samo univerzalne vrijednosti poput slobode, ljubavi koje bi svima trebale biti zajedničke i partikularnih, patrijarhalnih, opresivnih "vrijednosti" koje uvijek služe nečijem džepu, a ne općoj dobrobiti?

Očigledno je da iza udruge U ime obitelji stoji moćna mašinerija koja joj novac daje za čitavu plejadu aktivnosti. Mnogi su autori uočili da konzervativne udruge i njihovi partneri imaju dovoljno sredstava da se prosvjednici na skupovima protiv Istanbulske konvencije mogu dovoziti autobusima i slati u šoping.

Stvaranje klime straha

Omraženi tjednik Novosti otkrio je da Željka Markić potražuje gotovo pola milijuna kuna u tužbama protiv gotovo svakog medija koji je napisao ijednu kritiku nje. Među njima nalaze se neprofitni mediji poput samog portala CroL.hr, ali i portala H-Alter, čija je urednica Ana Kuzmanić odlično sažela ideju Željke Markić – masovnim tužbama ona želi dokinuti ionako oslabljeni neprofitni sektor koji je, u Hrvatskoj gdje je sve podređeno nepotističkim, klijentelističkim vezama, on jedina stvarna oporba.

Upravo se tu vidi golema razlika između U ime obitelji i CroL-a ili H-Altera – iako su i jedni i drugi neprofitne organizacije, U ime obitelji velikodušno financiraju svi oni kojima nije u interesu društvena pravda, a Markić se farizejski snebiva nad činjenicom da bi neka liberalna udruga mogla dobiti dvjesto kuna da zbrine žrtvu nasilja.

Kruna je svega referendum o smanjivanju izbornog praga – s jedne strane osigurao bi Željki Markić lijep prihod, a s druge joj dopustio da unutar sustava kroji politike koje bi doprinijele nastavku ekonomskih privilegija etnički čiste, heteroseksualne, katoličke elite, a ugnjetavanje stanovništva nezavisno od njegova političkog i inog opredjeljenja.

Mnogi su autori uočili da konzervativne udruge i njihovi partneri imaju dovoljno sredstava da se prosvjednici na skupovima protiv Istanbulske konvencije mogu dovoziti autobusima i slati u šoping

Markić je nazvala Istanbulsku konvenciju totalitarizmom. Istodobno, ona i njezini radikalni saveznici iz Europe pokušavaju izbrisati ne samo pobačaj i LGBT prava, nego i kontracepciju i razvod braka. Markić uvijek tvrdi kako je udruga U ime obitelji iznimno tolerantna. Istodobno, tužbama protiv svakog portala koji objavi bilo koji kritički osvrt na njezino djelovanje nastoji stvoriti klimu straha u kojoj se nitko neće usuditi pisati protiv nje.

Željka Markić, zapravo, zalaže se za povratak u predgrađansko društvo, u feudalno doba gdje će odabrani, Markić i njezini partneri te Crkva, vladati nad kmetovima koji neće imati nikakvih prava, a ako se na bilo što pomisle požaliti, oni koji ih posjeduju naprosto će ih uništiti.

Omogućavanje izbora nije isto što i prisiljavanje građana na biranje određenog uvjerenja. S druge strane, ukidanje izbora itekako prisiljava građane na jedan izbor koji je šačica dobrostojećih nametnula kao vrhovni moral. U ime obitelji stoga je samo utjelovljenje totalitarizma protiv kojeg se svi, a u prvom redu neprofitni mediji, odlučno trebaju ujediniti.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.