Prije nekoliko dana na Indexu je objavljen članak Željka Porobije po imenu "Rock je mrtav, živio rock“. Članak je tipičan primjer seksističkog rokizma kakav krasi većinu pripadnika stare glazbenokritičarske garde koja za svoje nebuloze prima redovite novce od establišmentskih tiskovina, dok se od daleko upućenijih mlađih kritičara, a osobito kritičarki očekuje da pišu iz ljubavi prema umjetnosti.

Od samog je početka jasno da se Porobijin članak temelji na nizu pretjeranih generalizacija. Od prvog ulomka populacija je podijeljena na dvije polovice – rockere i one koji slušaju cajke. Jasno je da je to krajnja banalizacija, osim ako autor ne smatra da se sve žanrove može svesti pod nazivnik rocka.

Potom slijedi teza da danas više nitko ne sluša rock, a oni klinci koji ga slušaju eventualno su dogurali do Nirvane i Pearl Jama, ali nakon toga nema više važnih sastava. Istina je da je, na sreću, mit o rock bogovima vjerojatno i umro s Kurtom Cobainom, ali napisati da nakon devedestih nije bilo dobrih rock bendova značilo bi zanemariti izvrsne grupe poput Idlesa, oformljenih 2009., Sleaford Mods, oformljenih 2007., fenomenalnih Black Country, New Road osnovanih 2018., da spomenemo tek one što prvi padaju na pamet.

Kako u jednoj rečenici omalovažiti niz kultnih ženskih bendova

Nakon lagane mete za kritiku, derivativnih, ali ni po čemu osobito lošijih od prosječnog benda Måneskin, autor razrađuje hipotezu da rock glazba više nema što ponuditi. Rock je prvi put umro, kaže, kad su se klinci "prešaltali na pop i r'n'b, razne ženske sastave i tako to“, uspjevši u jednoj rečenici omalovažiti niz kultnih sastava iz 60-ih poput The Supremes ili The Marvelettes i pokazati potpuni nemar za stil.

Drugi je put umro devedesetih iz istog razloga jer rockeri nisu napravili ništa revolucionarno novo. Slijedi lamentacija o gubitku gitarskih heroja, kao da je u svakoj vrsti rock glazbe tehnička vještina esencijalna.

Porobija je suštinski u pravu, klasični rock zasigurno jest iscrpljena forma, ali takvo stanje nije proizvod inherentne prirode tog žanra, već generalnog postmodernističkog stanja pastiša i ponavljanja prethodnih formi koje garantiraju dobar prinos. Uostalom, ako je vjerovati Marku Fisheru, zadnji žanr koji je zadržao popularnomodenističku težnju za inovacijom i eksperimentiranjem bili su razni žanrovi elektroničke glazbe 90-ih, a ne rock, koji je nakon post-punka izgubio propulziju.

Zanimljiv je usputni seksizam kojim su začinjeni tekstovi mnogih sredovječnih muških novinara čak i nakon što se svojedobno digla hajka i autorice s različitih nezavisnih portala kritizirale su isključenost žena iz svijeta kritike i tamo ukorijenjeni šovinizam

No, gitarska glazba kao takva i dalje može iznjedriti izvrsna ostvarenja naprosto ako njezini autori ne mare za komercijalni uspjeh ili žanrovski eksperimentiraju. Porobija kao da istovremeno odbacuje bendove koji ponavljaju formulu starih grupa, ali i ne vidi horizont na kojem bi se moglo nešto drugo raditi. "Uglavnom su zapeli u nekim shemama iz 1970-ih, ono, rif, pa neko pjevanje visokim, grubim glasom, pa neki kao refren s pratećim vokalom, pa onda neki solo s klasičnim štosovima i eto vam pjesme", kaže Porobija, u rečenici kao da je izgovorena pred frendovima u birtiji, a ne zapisana i naplaćena u srednjostrujaškom mediju, ali uopće ne objašnjava što bi ga to zainteresiralo od bendova niti sve stavlja u širi kapitalistički realistički okvir.

"Em su zgodne, em dobro praše"

Zvuči kao da se smatra daleko boljim od Dina Jelusića čija je prisvajanja 70-ih odavno prerastao, ali uopće ne spominje bilo koje bendove koji se odmiču od rock šablona.

Ipak, pravi udarac dolazi na kraju. Porobija članak završava preporukom benda The Linda Lindas koji čine tri maloljetne i jedna punoljetna djevojka uz izjavu: "Em su zgodne, em dobro praše". Zanimljiv je usputni seksizam kojim su začinjeni tekstovi mnogih sredovječnih muških novinara (vidi tekst Aleksandra Dragaša o istom bendu) čak i nakon što se svojedobno digla hajka i autorice s različitih nezavisnih portala kritizirale su isključenost žena iz svijeta kritike i tamo ukorijenjeni šovinizam. Sve to pokazuje koliko i kako svi ovi etablirani, plaćeni, iskusni stručnjaci prate glazbu.

Rock je prvi put umro, kaže, kad su se klinci "prešaltali na pop i r'n'b, razne ženske sastave i tako to“, uspjevši u jednoj rečenici omalovažiti niz kultnih sastava iz 60-ih poput The Supremes ili The Marvelettes i pokazati potpuni nemar za stil

U isto vrijeme s Porobijinim pojavili su se i tekstovi u kojima su objavljene poruke koje je frontmen smiješnog benda Maroon 5 Adam Levine razmjenjivao s drugim ženama bez znanja svoje supruge. U jednoj od njih Alyson Rosef napisala je da sluša samo heavy metal glazbu, na što je Levine odgovorio da takvo što nije čuo ni od koje zgodne žene osim nje. Jasna je implikacija – zgodne su žene površne i plitke pa slušaju samo trivijalne glazbene forme, a onih 1% žena kojima moramo priznati neku inteligenciju neugledne su lezbijske vještice.

Sve u svemu, rekla bih da nije mrtav rock, nego mit o rocku kao jedinoj ozbiljnoj i subverzivnoj glazbi vrijednoj slušanja, što je i dobro jer se iz njega porađaju samo ovakvi površni, neinformirani i, od svega najgore, diskriminatorni članci.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.