Da, svake je godine Dora grozna i na njoj se nađe niz izvođača za koje nismo sigurni po kojem su ključu izabrani, ali ovogodišnja Dora bez premca je najgora koju pamtim.

Svake je godine nakon Eurovizije moj zaključak da moramo ili pronaći snažnog queer predstavnika ili odustati od Dore. Vodstvo HRT-a ove godine kao da je poslušalo potonji savjet, ali ne na način kako je zamišljen. Ovogodišnja Dora izgledala je kao najtužnije amatersko okupljalište s nestvarno lošim ozvučenjem, kamermanima koji su jedni drugima snimali potiljke, istim outfitima koji kao da su kupljeni na rasprodaji uoči fašnika, bljedunjavim scenografijama.

Štoviše, na tragu općenitog usmjerenja HRT-ova programa, ovogodišnja Dora više je izgledala kao Mladi fest Međugorje.

Već je prva pjesma, skladba "Ljubav" Mile Elegović, jedne od onih za koje nam ni u kojem slučaju nije jasno zašto su na Dori, jasno odredila ton. "Oduvijek ti si tu/Tako je počelo/Rekao si riječ/I sve pokrenuo", pjeva Elegović, u produhovljenoj, vjerskoj baladi, dok se iza nje vrte ljupke slike prirode. Štafetu preuzima Marko Bošnjak koji i stajlingom i figurom kao da je ispao iz nekog niskobudžetnog boy benda s kraja 90-ih. Pjesma "Moli za nas" nevjerojatno je patetična i dosadna te je sa stihom "Tu je samo grijeh, a duša bi raj" zaista slab pretendent za finale Eurovizije.

Zdenka Kovačiček djelovala je kao da je nabrzinu nabacila kabanicu i skoknula na Dolac po grincajg, no i njezini prateći pjevači odavali su crkveni dojam. Koliko je vjerska propaganda bila snažna govori i činjenica što sam u reklamama između pjesama počela čuti kršćanske poruke – naime, reklama za Janu poručila nam je da "ostavimo sve kako smo zatekli" dok mlada trudnica miluje svoj trbuh, što mi je, u kontekstu Dore, zazvučalo vrlo zlonamjerno.

S druge strane, izvođači koji su pokušali otpjevati profane skladbe zvučali su nevjerojatno beživotno i uštogljeno. Čuli smo tako (autoreferencijalnu) "My Next Mistake" Jesse, nešto manje groteskan performans Elle Orešković nego onaj od lani, te zbunjujuću Tiju čija je pjesma ostala na pola između 80-ih i trap zvuka. Potpuno je razočaranje Mia Negovetić, čija je pjesma bila nevjerojatno dosadna i koja pod hitno mora pronaći svoj stil.

Nakon niza imena koja će se, valjda, pojavljivati svake godine na Dori poput Erica, ToMe ili fenomenalne Elis Lovrić, jedna me jedina pjesma nije natjerala da razjapljenih usta gledam u televiziju i pitam se koliko gore od ovog može biti. Riječ je o Bernardinoj "Here for Love" koja je donijela kakvu-takvu živost i emocije.

Pobjednica Mia Dimšić imala je korektnu pjesmu "Guilty Pleasure" koja teško da će polučiti bilo kakav uspjeh na Euroviziji. Optužbe za plagiranje Taylor Swift smiješne su s obzirom na to da sve pjesme zvuče kao plagijat minimalno pet stranih pjesama, ako ne i jedna druge.

Od ostatka večeri vrijedi istaknuti zasićenje Frankom Batelić koja se osim u ulozi voditeljice zajedno s Albinom, koja je također nastupila barem dva puta previše, pojavila u nepotrebnom performansu gdje su otpjevale "Svetu ljubav", "Neka mi ne svane" (vrlo loše tempirana s obzirom na to da se usporedno s Dorom odvijalo vjenčanje Petra Graše) i "Mariju Magdalenu".

Sve zajedno, odgledali smo nestvarno loše producirane i odabrane pjesme nakon kojih bi Hrvatska trebala razmisliti o tome da ili umirovi Doru ili da naprosto po defaultu svake godine šalje Lidiju Bačić, osobu koju mase uistinu slušaju i u najmanju ruku hrvatski ekvivalent Hurricane koje su se, ako ništa drugo, plasirale u finalnu večer.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.