Nakon pet godina, U2 su napokon izdali novi album. Njihov "bum" iz davne 1987. s Joshua Tree pa transformacija 1991. s Achtung baby zacementirali su njihovu titulu najvećeg benda na svijetu.

No najnoviji album, Songs of Innocence (Island), nazvan po zbirci pjesama Williama Blakea (za kojeg vjerujem da zbog toga ne bi bio lud od sreće), ne predstavlja nikakav trijumfalan povratak. Uspjeh je relativna stvar kad pričamo o superbendovima poput ovog. S turnejom 360 koja je donijela najveći profit u povijesti turneja (736 milijuna dolara i preko sedam milijuna prodanih ulaznica), album koji je označio turneju, No line on the horizon, prodao se u razočaravajućih pet milijuna primjeraka. I prvi album nakon tih golemih brojki stigao je u free download formatu.

Iako, free download i nije baš toliko download koliko je free. Svi već znamo da je Apple bendu dao 100 milijuna dolara za album kako bi ga darovao korisnicima iTunesa kojih ima oko pola milijarde. Appleova pogreška je bila ta što su bez dozvole korisnika jednostavno napunili njihove uređaje ovim albumom bez mogućnosti brisanja. Kukati o tome da ste dobili U2-ov album besplatno nije kul i ne radi se o tome, već o tome da je ovaj Appleov potez bio nepromišljen.

Mnogo se stvari prelomilo oko Songs of Innocence. Od toga da su U2 zabili još jedan čavao u lijes posrnule glazbene industrije do toga da je diskutabilno jesu li svoj album poklonili jer su za njega ipak masno plaćeni.

Songs of Innocence je prilično autobiografski album i tekstovi Bona Voxa bi možda bili jak adut da ne zvuče patetično. Jedan od boljih tekstualnih trenutaka jest onaj o njegovoj majci koju je izgubio kad je imao 14 godina. Iris, hold me close je upravo ta. Još od početaka, Bono je tu i tamo provlačio pjesme koje je posvetio njoj, a tu je emotivno vrlo direktan: I sve to naravno u paketu sa savršenim Edgeovim rifovima.

Ako je Vertigo bio žestoki rock-uradak, onda bi Volcano mogao biti njegov mlađi funky rođak. Jedan od boljih trenutaka albuma i svakako osvježavajuće je da u pravom planu nije The Edge već basist Adam Clayton. Drugi dio albuma je puno zanimljiviji. Ima više glam-rocka, a manje refrena koje Bono izvodi kao himnu. Cedarwood road ima neki blues groove i nema šanse da ostanete na mjestu slušajući ga. Tekst je opet autobiografski, ali patetičan i nemaštovit, it was a war zone in my teens, o njegovom djetinjstvu koje je uglavnom prošlo u dublinskome Cedarwood Roadu. U taj drugi dio albuma spada i prilično dobra Sleep like a baby tonight. Posljednji put kad su U2 zvučali tako minimalistički bilo je na singlu Numb. This is where you can reach me posveta je Joeu Strummeru. To je jedna od stvari koja će zasigurno, sudeći prema four-on-the-floor ritmu, dobiti neki dobar house remiks.

California (there is no end to love) vuče na stari U2. California je svijetli trenutak albuma.

Iako je Bono Songs of Innocence proglasio najintimnijim albumom dosad, glazbeno je plitak i neinventivan. Veliki minus ide Edgeu koji je svojom svirkom na The fly postavio vrlo visoke standarde, a na ovom albumu zvuči kao da mu se jednostavno ne da.

One slabije karike ovog albuma, nažalost zvuče kao da traju vječno i ne idu nikamo. Među njima je i oda Ramonesima, The miracle, koja je aranžmanski toliko natrpana da vas nakon jedne minute počinje gušiti. Zatvaranje albuma je pripalo The troubles, duetu s Lykke Li. Poluelegantna je to balada koja je propustila šansu da zvuči fenomenalno.

Što je zapravo problem s ovim albumom? Doima se kao da su ga U2 napravili bez neke ideje u kojem smjeru će ići, i bez velike angažiranosti. I za kraj moram ukrasti rečenicu iz jednog teksta o ovom albumu: "Songs of Innocence je na vašem iTunesu, a u vezi s tim ne možete napraviti ama baš ništa".