Mike je zaprosio svog dečka Chrisa pred kamerama i video je dosad vidjelo tri milijuna ljudi. Anna i Vivian svakodnevno pišu blog o svojoj obitelji i postale su pravi internetski hit. Osmogodišnji Harry osvojio je srca prisutnih dirljivim govorom o odrastanju s majkama punim ljubavi,...

Priče poput ovih gotovo bez iznimke postajale su ludo viralne i skupljale tisuće lajkova i šerova, a počesto i dospijevale na naslovnice. Svi ti ljudi svojim su izlaskom u javnost, dakako, uvelike pridonijeli svojevrsnoj demistifikaciji života lezbijki i gejeva.

U nekim su dijelovima svijeta, i zahvaljujući tome, izvojevali bračnu jednakost ili uspjeli dobiti prava barem približna onima kakva imaju njihovi heteroseksualni sugrađani. Svi su ti ljudi otišli korak dalje i učinili mnogo na području vidljivosti. U borbi za jednakost, "vidljivost" je čarobna i ključna riječ, ali zapravo je riječ o dokazivanju "normalnosti".

Pitanje je kome i zašto, a ono postaje još smislenije i logičnije u Hrvatskoj koju je nedavni referendum o braku grubo prerezao popola, i podijelio na "normalnu većinu" i "nenormalnu manjinu".

Seciranje intime

U takvoj atmosferi, kad se na hrvatske LGBT građane išlo teškom artiljerijom u obliku grubih riječi, neistina i podmetanja, tek su se rijetki usudili istupiti u javnost poručivši "živimo i radimo tu pokraj vas, izgledamo isto kao i vi, krvarimo kad se porežemo isto kao i vi, jednako tako spajamo kraj s krajem i ima nas gomila pred zavodima za zapošljavanje, plaćamo poreze, radimo za bijedne plaće, volimo, ljutimo se, svađamo se isto kao i vi,...".

Takvo dokazivanje "normalnosti", uz ime i prezime, podrazumijeva javno izlaganje vlastite intime i prepričavanje stvari poput "upoznali smo se tu i tu" pa smo "počeli zajedno živjeti", a "naša obitelj je reagirala tako i tako". Stvarno? Ma tko bi rekao da su životne priče lezbijki i gejeva posve nalik svima drugima?

Publika kojoj se ta poruka šalje to ne mora činiti nikad, niti o tome razmišlja zato što joj to jednostavno nije potrebno. Jer neka se prava "normalne većine", uostalom, podrazumijevaju.

Oni iz svoje udobne anonimnosti pokazuju palac gore ili dolje u obliku komentara na internetu ili čavrljanja s kolegama u pauzi na poslu. Oni procjenjuju je li im neki pederski par simpatičan ili je li neka lezba dovoljno "ženstvena" i žele li se uopće saživjeti s njihovim problemima te suštinski razumjeti poruku koju žele poslati. I mnogi od njih uvjereni su kako "takvi" žive negdje drugdje, daleko izvan krugova u kojima se oni kreću, a pogotovo ih nemaju u vlastitim obiteljima.

Da, mora se i nužno je, ali naporno je živjeti u takvom okruženju i naporno je iz dana u dan, uza sve nedaće koje dijelimo s ostatkom hrvatskoga društva, biti još i pod pritiskom dokazivanja "normalnosti".