Od danas svi građani i građanke Republike Hrvatske, ali i svi strani državljani i državljanke, ako to žele, mogu u bilo kojem matičnom uredu zatražiti prijedlog za sklapanje životnog partnerstva. Vjenčanje se mora održati između 30. i 45. dana od dana kad par prvi put posjeti matičara.

Teoretski, prvo hrvatsko istospolno vjenčanje može se dogoditi najranije 5. rujna. Uvjet je, naravno, da niti jedan od partnera ili partnerica već nije u braku ili drugom životnom partnerstvu. To se dokazuje Potvrdom o slobodnom bračnom stanju ili najsvježijim izvatkom iz rodnog lista. Drugi je uvjet da su partneri i partnerice istoga (upisanog) spola (u službenim dokumentima).

Životno partnerstvo sklapa se na svečan način pred matičarom ili matičarkom, čime Republika Hrvatska i na simbolični način obje obiteljske zajednice, brak i životno partnerstvo, odsad tretira jednako i s jednakim uvažavanjem. Životno partnerstvo je, kako je i samo definirano u zakonu - zajednica obiteljskog života - a obitelj je, prema Ustavu, pod osobitom zaštitom države. Ustav naše zemlje sada sve obitelji štiti i tretira jednako. Osim prava nam se sada napokon priznaju, najveća vrijednost životnog partnerstva je njegova snažna simbolika – istospolni parovi su obitelji, koja svoja partnerstva sklapaju (to je i službeni termin – "sklapanje životnog partnerstva") pred predstavnikom države – matičarom ili matičarkom (dakle, ne registriramo se kod javnog bilježnika).

Politička trgovina SDP-a i HDZ-a

Životno partnerstvo nije građanski brak, niti je trebao biti njegova zamjena. Njega treba shvatiti kao posebnu obiteljsku zajednicu koja treba ostati i onoga dana kad građanski brak za istospolne parove bude moguć. To sada nije bilo ni moguće, iz tri razloga. Prvo zato što većina onih koji o tome odlučuju, građanski brak za istospolne parove nikad nije ni željela. Na prste jedne ruke možemo pobrojati one zastupnike i zastupnice koji su prije ustavne zabrane istospolnog braka bili za to da se građanski brak omogući svim parovima, bez obzira na njihov spol. Drugi razlog je, naravno, ustavna zabrana istospolnog braka koja je Hrvatsku ubacila na listu srama, uglavnom istočnoeuropskih zemalja, koje građanski brak rezerviraju samo za raznospolne parove. To je, kao što je poznato, bilo moguće unatoč strahovito slabom odazivu na referendum (38 %), jer je političkom trgovinom HDZ-a i SDP-a, točnije Jadranke Kosor i Zorana Milanovića, 2011. godine promijenjen Ustav kako bi se osigurala valjanost referenduma o priključenju Europskoj uniji bez obzira na to koliko bi ljudi na njega izašlo.

Na dan kad životno partnerstvo stupa na snagu, zanimljivo je vratiti se više od deset godina unatrag, na početak aktivističkog dijela priče koja započinje jednom naivnom "gerilskom" akcijom

Ali bilo je tada još trgovine. SDP je predlagao da se u 14. članak Ustava, koji govori o pravima i slobodama uvrsti i dio "bez obzira na spolnu orijentaciju" (koja je također moglo dovesti do bračne jednakosti u RH), no to je povučeno iz ponude za trgovinu nakon što je HDZ popustio kod fiksne kvote za zastupnike iz tzv. dijaspore. Treći i ključni razlog jest nepostojanje društvenog konsenzusa da sklapanje građanskoga braka treba omogućiti istospolnim parovima. Niti jedna europska zemlja nije priznala građanski brak istospolnim parovima bez da većina građana to podržava, kao što se to nije dogodilo ni u jednoj europskoj zemlji bez da se nije prethodno uvelo životno, registrirano odnosno civilno partnerstvo.

Na dan kad životno partnerstvo stupa na snagu, zanimljivo je vratiti se više od deset godina unatrag, na početak aktivističkog dijela priče koja započinje jednom naivnom "gerilskom" akcijom nas nekoliko klinaca, aktivista i aktivistkinja kad smo oblijepili zagrebački Pravni fakultet homofobnim citatima šefice katedre za obiteljsko pravo, Dubravke Hrabar, koja je posprdno i ironično u Vjesniku, uoči donošenja Zakona o istospolnim zajednicama izjavljivala kako su "homoseksualni brakovi neprirodni" i da "homoseksualcima nije zabranjen brak, već ga oni samo ne žele koristiti". Put do životnog partnerstva stoga nije bio kratak, ni lagan niti jednostavan. Hrvatska je od Vladimira Grudena i Dubravke Hrabar, "madrac-mudrac demokracije" i rasprave o "heteroseksualnom svemiru" ipak evoluirala do jedne upristojene europske zemlje, gdje čak i HDZ-ovci tvrde da ono protiv čega su se onomad borili svim najgorim seksističkim rječnikom i nije tako loše..

Najveća vrijednost životnog partnerstva njegova je snažna simbolika – istospolni parovi su obitelji

A to je, kao što znamo, bio Zakon o istospolnim zajednicama, koji danas napokon odlazi u zasluženu ropotarnicu povijesti. On je nastao je kao truli kompromis SDP-a i tada vladajućeg HSS-a , u srpnju 2003. godine i teoretski nam je dao svega dva prava: uzdržavanje i podjelu zajedničke imovine. Međutim, "istospolne zajednice" ostale su mrtvo slovo na papiru i dosad niti jedan sud nije donio niti jedno rješenje o postojanju istospolne zajednice. Zato je, čini se, HDZ-u taj zakon tako i drag. I ne samo zato što je Zakon o istospolnim zajednicama bio neprimjenjiv, nego zato što ga mi, LGBT osobe, nismo nikad prihvatili, niti smo se željeli identificirati s njim.

HDZ-ova zastupnica Lucija Čikeš 2006. godine u Saboru kazala je kako je "cijeli svemir heteroseksualan, od atoma i najsitnije čestice, od muhe do slona. Po zakonima fizike, jednaki naboji uvijek se odbijaju, a različiti privlače. Kada bi se jednaki počeli privlačiti, sve bi se urušilo i nestalo".

Drugi pokušaj za donošenje nekog oblika današnjeg životnog partnerstva uslijedio je za vrijeme prve Sanaderove vlade. Pod imenom Zakon o registriranom partnerstvu, SDP-ov Šime Lučin i tada nezavisni Ivo Banac Saboru su predlagali nešto je bez većih problema tih godina izglasano u parlamentima Njemačke i Velike Britanije. Kako su predlagači su dolazili iz oporbe, to je u startu značilo da cijela priča neće dobro završiti, ali bio je to važan pokušaj stvaranja neke vrste obaveze za neku buduću saborsku većinu. I dok je Ivo Banac uskoro izletio iz tog istog Sabora i postao ikona klerikalne desnice, a danas vodi organizaciju koja u Hrvatsku dovodi Judith Reisman, Šime Lučin bio je jedan od 26 zastupnika i zastupnica koji su prije tri tjedna u Saboru glasovali da Zakon o životnom partnerstvu uključi i pravo na posvajanje djece.

Životno partnerstvo moralo se definirati kao obiteljska zajednica

Ipak, puno ozbiljniji trenutak za zakonsko prepoznavanje istospolnih partnerstva došao je tek prije nekoliko godina. Uoči posljednjih parlamentarnih izbora sadašnja vladajuća koalicija otvoreno je u svoj program prvi put najavila donošenje zakona koji će regulirati istospolna partnerstva, ali ne i omogućiti građanski brak za istospolne parove. Mi u Zagreb Prideu smo zatim na našoj skupštini, nakon višesatne rasprave odlučili da ćemo sudjelovati u zagovaranju novog zakonskog rješenja, partnerstva za istospolne parove i podržati njegovo donošenje ukoliko se ispoštuju dva za nas najvažnija načela: da buduće istospolno partnerstvo mora uvažiti činjenicu da istospolni parovi u Hrvatskoj danas podižu vlastitu djecu i da se partnerstvo mora definirati kao obiteljska zajednica koju institucije države moraju prepoznati prilikom svečanog čina sklapanja, dakle vjenčanjem.

Zato nam je bilo bitno da se vjenčanje, sklapanje životnog partnerstva, ne zove "registracija", pa da se shodno tome, partnerstvo ne naziva "registrirano partnerstvo". Svoj tekst prijedloga nazvali smo Prijedlogom nacrta Zakona o životnom partnerstvu i krenuli u njegovo zagovaranje. Prvi sastanak zatražili smo još krajem veljače 2012. godine u Ministarstvu socijalne politike i mladih, gdje nam je rečeno da će neko drugo ministarstvo biti nadležno za njegovu izradu. To je nedugo nakon javno potvrdila i tadašnja ministrica u Vladi, Mirela Holy, koja je rekla da će se izrađivati pri Ministarstvu uprave, što, iskreno, isprva nije zazvučalo najbolje.

Na Božić 2012. biskupi su započeli agresivnu i mrzilačku i homofobnu kampanju, dotad nezabilježenu u Hrvatskoj. Bila je to uvertira u ono što nas je tek čekalo

Istovremeno, u SAD-u, američki predsjednik Obama dao je sad već povijesni intervju televiziji ABC u kojem je prvi put javno rekao kako je promijenio mišljenje oko istospolnih brakova i odlučio se na podršku bračnoj jednakosti te kako je na tu njegovu odluku reagirala njegova obitelj – njegove kćeri i supruga. Ta vijest nije samo eksplodirala u američkim medijima, što je, tek sada vidimo, značio i politički početak kraja DOMA-e i Prijedloga 8, već i u Hrvatskoj. Reagirao je i premijer Zoran Milanović, najavivši da će se i u Hrvatskoj uskoro donijeti zakon koji će istospolnim parovima dati ista prava kao i heteroseksualnim. Stvari su se počele pomicati već na proslavi Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije, koji je te godine organizirala Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, na kojem je govorio i ministar Arsen Bauk i prvi put izrekao svoju kasnije vrlo poznatu mantru: istospolni parovi dobit će ista prava kao i brak – samo se bez posvajanja i imena "brak".

Odmjeravanje snaga

U jesen te iste 2012. godine održan je prvi sastanak radne skupine za izradu, tada se to još zvalo, "Nacrta prijedloga Zakona o registriranom partnerstvu." Osim predstavnika svih relevantnih ministarstva i državne uprave, u radnu skupinu ušli su još i predstavnik Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, zamjenik Pravobraniteljice Goran Selanec, predstavnica Pravnog fakulteta u Zagrebu Aleksandra Korač Graovac i po dvoje predstavnika LGBT organizacija. Već na prvom sastanku postalo je jasno kako postoje različite koncepcije oko toga što bi novi zakon trebao biti – od toga da se treba raditi o zakonu koji će regulirati samo upis u registar registriranih partnera, preko ultraliberalne koncepcije građanskih ugovora čiji opseg prava i regulacije odnosa partneri sami dogovaraju i potpisuju kod javnog bilježnika, do toga da se svi mi skupa nalazimo na krivome mjestu i da radnu skupinu treba raspustiti.

 LGBT zajednicu se optuživalo da razara Hrvatsku, a sve pod egidom borbe protiv zdravstvenog odgoja u školama koji je predstavljen kao nekakva "rodna ideologija" i "homoseksualna propaganda"

Do kraja 2012. održano je svega nekoliko sastanaka gdje se ponajviše odmjeravala snaga argumenata, tko može duže govoriti, tko ima kakve retoričke sposobnosti, tko ima veći autoritet ili legitimitet, a tko pak ima glasniju bazu iza sebe. Ipak, na tim prvim sastancima doneseno je nekoliko najvažnijih odluka: zakon će se zvati Zakon o životnom partnerstvu (podržano gotovo jednoglasno, a alternative su bile Zakon o istospolnim zajednicama ili Zakon o registriranom partnerstvu), sklapat će se kod matičara, sporazumni raskidi životnih partnera biti će jednostavniji nego rastave braka, dok ćemo regulaciju svih odnosa koji se tiču djece životnih partnera rješavati na samom kraju izrade zakona, iako tada još nije bilo jasno hoćemo li uopće o tome raspravljati.

Unatoč tome što je Zagreb Pride u svom prijedlogu Zakona o životnom partnerstvu predviđao rodno neutralnu odredbu po kojoj bi dvije osobe, neovisno o njihovom spolu (ili rodu) mogle sklopiti životno partnerstvo - rješenje kakvo postoji u Belgiji i Nizozemskoj i odnedavno na Malti (a sve tri zemlje takvom životnim partnerstvima daju i pravo na zajedničko posvajanje djece) – osim predstavnice Ministarstva pravosuđa, Sandre Artuković Kunšt, nitko za takvo što nije htio ni čuti.

Curenje informacija u jeku prikupljanja potpisa za referendum o braku

Ono što je uslijedilo nakon, svima je poznato. Na Božić 2012. biskupi su započeli agresivnu i mrzilačku i homofobnu kampanju, dotad nezabilježenu u Hrvatskoj. Bila je to uvertira u ono što nas je tek čekalo. LGBT zajednicu se optuživalo da razara Hrvatsku, a sve pod egidom borbe protiv zdravstvenog odgoja u školama koji je predstavljen kao nekakva "rodna ideologija" i "homoseksualna propaganda". Radna skupina za izradu Zakona o životnom partnerstvu u tom se razdoblju nije sastajala, vjerojatno zbog toga što je dio članova radne skupine intenzivno radio na izradi Obiteljskog zakona. Istovremeno, francuski parlament je izglasao bračnu jednakost, uz podršku od gotovo 60 posto građana Francuske, a u Hrvatskoj je započelo prikupljanje potpisa za referendum o unošenju definicije braka u Ustav, što je, navodno trebalo zaštititi brak od "francuskoga scenarija", unatoč tome što u Hrvatskoj nikad prije nije postojala politička inicijativa za bračnu jednakost. Znala je to jako dobro i ekipa koja je organizirala skupljanje potpisa za referendum. Informacije su, čini se, dobivali direktno sa sastanaka radne skupine za izradu Zakona o životnom partnerstvu u kojoj je sjedila i profesorica Korač, a koja je, kad su potpisi za referendum skupljeni, izašla iz radne skupine i pridružila se Željki Markić u ceremoniji predaje potpisa za referendum Hrvatskom saboru.

Na dan izglasavanja Zakona o životnom partnerstvu, 15. srpnja 2014., aktivisti su na ploču Hrvatskoga sabora zataknuli zastavicu duginih boja

Istovremeno, u Maksimirskoj ulici u Zagrebu, što je adresa Ministarstva uprave, rad na životnom partnerstvu postao je gotovo tjedna obaveza. Rokovi su se približavali kraju, Zakon je trebalo poslati na usvajanje Vladi i u prvo saborsko čitanje. Uoči ljeta 2013. godine počela je rasprava i oko uređenja obiteljskih odnosa i odnosa životnih partnera i njihove djece. Da bi predstavnici ministarstava, posebno onih ključnih – uprave i socijalne politike i mladih – uopće shvatili što sve treba urediti, trebalo im je objasniti, doslovno, kako djeca u istospolnim vezama "nastaju", točnije kako se planiraju, i zašto je važno nekim institutom, kad posvajanja zbog političke odluke ne dolaze u obzir, urediti odnose između ne-biološkog roditelja, roditelja i njihovog djeteta. Za to su nam najviše pomogle osobne i stvarne priče parova, što kroz osobne susrete, što kroz pisma i tekstove koje su objavljivani u medijima pa tako i na crol.hr-u. Naime, sjećam se da je upravo prije jednog sastanka radne skupine crol.hr objavio priču dviju majki i njihovog sina, te da je ministar Bauk na svom tabletu pročitao taj članak uoči početka sjednice. Je li to bilo presudno da se u tekst zakona uvela odredba o partnerskoj skrbi za dijete, ne znam, ali činjenica je da smo se za skrb borili gotovo do samog kraja.

Aktivno sudjelovanje građanki i građana bilo je od presudne važnosti

Što se kasnije događalo, više-manje je javna stvar. Zakon je otišao na javnu raspravu u jeku referendumske kampanje, u studenom prošle godine, 13 mjeseci nakon prvog sastanka radne skupine. U saborskoj proceduri bio je oko sedam mjeseci, a izglasan je 15. srpnja 2014., na trinaestoj sjednici ovog saziva Sabora, kao trinaesta točka s 89 glasova "za". Sama saborska procedura i nije bilo toliko duga kao što se mnogima činilo. Kvaliteta rasprave i diskusija na saborskim odborima ovisila je od odbora do odbora, no može se zaključiti da svi zastupnici zvuče puno pametnije u poslijepodnevnim raspravama ili kad su kamere ugašene. Osim Dujomira Marasovića.

Kad se sve zbroji, mislim da je bilo od presudne važnosti da smo kao građani aktivno sudjelovali u procesu donošenja Zakona o životnom partnerstvu – kako kroz javne rasprave, javnu kampanju, tako i putem tribina i stotina mailova, ali i kroz rad udruga, poput Zagreb Pridea, koji je sve svoje kapacitete uložio da ovaj zakon bude što bolji. Da nismo bili toliko uključeni, zakon bi bio donesen bez nas , ali vjerojatno ne bi bilo partnerske skrbi, kao niti važnih simboličkih elemenata koje Zakon o životnom partnerstvu sadržava. No, ne zbog toga što oni koji predlažu i donose zakone to ne bi željeli, nego zato što oni jednostavno o LGBT osobama i LGBT iskustvu znaju jako malo.

Klerikalna desnica u Europi, baš kao i u Hrvatskoj, udara na same temelje demokratskog poretka – Ustav i parlament

Treba govoriti javno i glasno o svojim potrebama, o svojoj neravnopravnosti, o diskriminaciji, o svojim životima, o tome kako nastaju djeca u lezbijskim obiteljima, o tome kako nismo automobili da se registriramo, već živi ljudi - životni partneri i partnerice - s potrebama i pravima koja nam trebaju pripadati zbog same činjenice što živimo u Hrvatskoj. Samo autanjem možemo napraviti goleme pomake i promijeniti svijest ljudi i mnogima otvoriti oči. A mnogima se upravo to dogodilo – zahvaljujući nesretnom referendumu, ali i zahvaljujući velikom broju LGBT osoba koje su se s nama borile za životno partnerstvo. Nikad ranije, koliko u posljednje dvije godine nije toliko LGBT osoba izašlo u javnost i govorilo o sebi o svojim životima, nikad više ljudi nije dolazilo na Povorke ponosa, nikad toliko mladih ljudi nije bilo aut, nikad ranije se nije toliko razgovaralo i raspravljalo o LGBT pravima.

Misija hrvatskoga LGBT pokreta mora biti potpuni politički, ekonomski i kulturni poraz klerikalne desnice

Danas, kad Zakon o životnom partnerstvu stupa na snagu, moramo biti svjesni jedne činjenice: da smo tek na početku borbe za jednakost u našoj zemlji. Prvo vjenčanje će se svakako pamtiti, mediji i poneki tabloid htjet će to popratiti kao da je riječ o kraljevskom vjenčanju, no ubrzo će se život vratiti u normalu. Vratit ćemo se svojim uobičajenim životima i dalje opterećenima homofobijom, transfobijom, diskriminacijom, zločinima iz mržnje i borbi da prava koja su našim obiteljima sada zajamčena budu i poštivana.

Da nismo bili toliko uključeni, zakon bi bio donesen bez nas , ali vjerojatno ne bi bilo partnerske skrbi, kao niti važnih simboličkih elemenata koje Zakon o životnom partnerstvu sadržava

Od danas, kad je i Hrvatska jedna od zemalja koja istospolnim parovima priznaje obiteljsku zajednicu, moramo se nastaviti boriti za potpunu građansku i političku jednakost LGBT osoba. Moramo osigurati da ta jednakost postane zakon u našoj zemlji i stvarnost svugdje drugdje na svijetu. Nastavak borbe za LGBT jednakost u narednim desetljećima odvijat će se u mnogo širem kontekstu borbe za ljudska prava u Europi, gdje klerikalna desnica, baš kao i u Hrvatskoj, udara na same temelje demokratskog poretka – Ustav i parlament.

Stoga, LGBT pokret u godinama koje slijede ima veliku, ogromnu odgovornost. Jasno, moramo se nastaviti boriti za svoja prava do potpune LGBT jednakosti, što i hoćemo, no smatram da se moramo uključiti i borbu za smjer kojim će naša zemlja i naše društvo ići. Misija hrvatskoga LGBT pokreta mora biti potpuni politički, ekonomski i kulturni poraz klerikalne desnice. Što je klerikalna desnica? To je dobro organizirana, dobro financirana koalicija moćnih grupa koja želi zadržati, "zacementirati", postojeću hijerarhiju rodnih, ekonomskih, nacionalnih, etničkih i vjerskih odnosa. To su grupe koje se protive LGBT pravima, ljudskim pravima, reproduktivnim pravima žena, radničkim pravima, pravima nacionalnih manjina, pravima azilanata i izbjeglica, obrazovnim i ekonomskim reformama. Za pobijediti klerikalnu desnicu moramo biti hrabri i vidljivi. Hrabrost i vidljivost podrazumijevaju glasnu, dosljednu, privrženu i javnu borbu u zajednoštvu sa svima drugima koji vjeruju u jednakost svih ljudi, a ne život u ormaru.